Ugrožene vrste rijeke Doljanke i kategorizacija zaštićenih područja
O Doljanci
Doljanka je rijeka u sjeverozapadnoj Hercegovini , desna pritoka Neretve.Duga je 18 km i
dostiže pad oko 400 m. Nastaje od izvora razbijenog tipa ispod krajnjih sjeveroistočnih
padina Vran-planine na nadmorskoj visini od 1324 m. Teče kroz krečnjački kanjon, koji je
visok i do 1200 m i protječe kroz sela Sovići, Doljani , Kosne luke i Zlate. Ulijeva se u
Neretvu kod Jablanice na nadmorskoj visini od 300 m. To je ujedno i veza preko koje
pastrmke iz Neretve prelaze u Doljanku za vrijeme mrijesta(razmnožavanja). Površina sliva
Doljanke obuhvata područje između planine Baćine na sjeveru i Čvrsnice na jugu i iznosi
69 km 2 . Prima mali broj pritoka (Bijeli potok, Trn, Loznik i Cvitan), tako da vodu uglavnom
dobija od podzemnih kraških voda. Vodostaj rijeke nešto je manji u odnosu na druge rijeke,
ali korito joj je stjenovito i pjeskovito, što omogućuje život potočne pastrmke i njene
prirodne hrane. Razlika vodostaja ljeti u odnosu na zimu dosta je velika.
Potočna pastrmka (Salmo trutta morpha fario, Linnaeus, 1758)
Potočna pastrmka ima poveću, malo nesrazmjernu glavu sa tupom njuškom i velika usta sa
oštrim zubima i vretenasto izduženo tijelo, karakteristično za grabljivice. Peraje su joj
široke, zaobljene i čvrste, što joj omogućava brzo kretanje kroz jaku maticu. Leđa su joj
tamnozelene boje, ponekad tamnosmeđa ili tamnosiva. Bokovi su joj zelenkasti ili žućkasti,
a trbuh srebrenast, žućkast ili svijetlosiv. Raspoznaje se po crvenim ili crnim pjegama po
cijelom tijelu. Crvenih tačaka obično ima manje i mogu biti u nijansama od jarkocrvene do
svijetlocrvene boje. Boja im dosta varira od okruženja u kojem žive. Mlade pastrmke se od
starijih razlikuju po boji, koja im se ustaljuje tek poslije druge godine.
Pastrmka živi u brzotekućim planinskim rijekama i potocima sa bistrom, kisikom bogatom
vodom. Preferira šljunkovito ili pjeskovito, tvrdo dno. Skriva se pod korjenjem drveća,
kamenjem ili izdubljenim dijelovima obale, u dubokim virovima. Na pliće i brže dijelove
uglavnom zalazi uveče kada kreće u potragu za insektima koji su završili na površini vode.
Omiljena hrana su joj insekti, vodene larve i sitnija riba.
Pastrmka se mrijesti od oktobra do kraja februara, u zavisnosti od uvjeta. Mrijeste se u
parovima, kada mužjak i ženka nalaze odgovarajuće mjesto na šljunkovitom dnu. Repom i
glavom iskopaju jamu duboku oko 20 cm u koju ženka položi 500-3000 jajašaca ikre, koju
mužjak odmah oplodi. Jajašca su narandžaste boje i dosta su krupna, veličine oko 5 mm.
Period inkubacije traje oko mjesec, nakon čega se izlegu mladunci. Ženka postaje spolno
zrela u svojoj 2-3 godini, mužjaci godinu kasnije.
Bjelonogi rak (Astacus astacus, Linnaeus, 1758)
S leđne je strane obično tamnosmeđe, maslinasto zelene do crne, a ponekad plavičaste ili
crvenkaste boje. Trbušna strana je zeleno-smeđe boje. Površina tijela prekrivena je čvrstim oklopom, pa kao ni morski tako ni riječni rakovi ne mogu stalno rasti, nego u toplije doba godine presvlače oklop odbacujući stari. Dok su mekani, rastu u duljinu pa ponovno izgrade novi čvrsti oklop. Tom prilikom jedu stari oklop i koriste njegove minerale. Na prsnom dijelu tijela imaju pet pari nogu koje služe za hodanje, a prvi par čine velika i široka kliješta.
Kliješta mužjaka uvijek su veća nego u ženki. Rakovi ove vrste su noćne životinje koje žive na dnu, nisu pretjerano teritorijalni, ali iskazuju agresiju u slučajevima kada im je prostor ograničen. Riječni rak često i u velikom broju ugiba od račje kuge koju su donijele neke strane vrste rakova. Osim toga, neke američke vrste su agresivnije od autohtonih europskih vrsta, pa ih u borbi za prostori hranu potiskuju iz njihovih staništa, a kako brzo rastu i razmnožavaju se, gotovo ih je nemoguće nadzirati.
Alpski daždevnjak (Salamandra atra, Laurenti, 1768)
Ovo je izuzetno vrijedan nalaz s obzirom da ova vrsta postaje jako rijetka radi uništavanja ekosistema u kojim inače obitava. Podvrsta Salamandra atra prenjensis je postglacijalni relikt i endem Dinarida gdje se sporadično pojavljuje u nepoznatom broju fragmentiranih, izoliranih populacija. Balkanski, odnosno Dinaridski dio areala sastoji se od tri izolovana područja. Prvo područje obuhvata južnu Sloveniju i jugozapadnu Hrvatsku, drugo srednju Bosnu i Hercegovinu (planine Prenj i Čvrsnica) i treće planinu Prokletije (granica Crna Gora/Kosovo (Srbija)/Albanija.
U Bosni i Hercegovini je pouzdano je utvrđen na visokoplaninskim lokalitetima planina Prenj i Čvrsnica, mada postoje nepouzdani podaci za planine Treskavicu i Cincar koji nisu potvrđeni terenskim istraživanjima. Naseljava visokoplaninska područja, iznad 1700 m n.v.
Mužjaci su u prosjeku nešto manji od ženki. Potonji dostižu dužinu tijela do 16 cm. Sa izuzetkom podvrste Salamandra atra aurorae, sve jedinke imaju crnu boju tijela na gornjoj strani. Navedena podvrsta ima tamnožuta leđa. Donja strana životinje je tamno siva. Kloakalni otvor mužjaka blago viri iz okolnih dijelova tijela. Uz bočne i stražnje strane nalazi se nekoliko bradavica koje sadrže otvore žlijezda. Rep je kraći od ostatka tijela i ima gotovo kvadratni poprečni presjek.
Raspon se proteže od doline Rone na Ženevskom jezeru do Dinarskih Alpa . Stanište se sastoji od krša i dubokih alpskih dolina. Vrsta se obično javlja između 800 i 2.000 metara nadmorske visine, ali pojedinačne jedinke pronađene su na 420 metara nadmorske visine. U Austriji i Švicarskoj, neki primjerci su uočeni na 2.400 do 2.800 metara nadmorske visine. Alpski daždevnjak uglavnom živi na vlažnim mjestima kao što su šume i livade pored potoka. Životinja se često krije ispod kamenja i mrtvih stabala.
Alpski daždevnjak je uglavnom aktivan noću i jede male životinje kao što su insekti, pauci, puževi, gliste i sive krmače. Nakon dosta kiše, životinja se tokom dana pojavljuje i van skrovišta. Preko zime vrsta ostaje u skrovištu i pada u ukočeno stanje ( torpor ).Svrake, tvorovi i u nekim slučajevima čak i poskoke prirodni su neprijatelji alpskog daždevnjaka. Poput vatrenog daždevnjaka , brani se toksičnim kožnim sekretom. Da bi uplašio protivnike, podiže glavu.
U zavisnosti od vremena i temperature, parenje počinje u kasno proleće, ali obično u junu. Ženka ima poseban kožni nabor gdje čuva spermatozoide mužjaka do 2 godine. Za razliku od nekoliko drugih vodozemaca koji ostavljaju jaja u vodi, alpski daždevnjak je živorodan. Sa 2 do 3 godine trudnoća je izuzetno duga. Tada se obično rode dvoje potpuno razvijenih mladih (rijetko jedno, troje ili četvoro). Na taj način alpski daždevnjak je jedini evropski vodozemac koji je potpuno neovisan o vodotocima.
Vrsta je uglavnom ugrožena uništavanjem staništa. U nekoliko država na području rasprostranjenja alpski daždevnjak je pod zaštitom. IUCN klasifikuje vrste kao održive (“LC”); međutim, podvrsta Salamandra atra aurorae je klasifikovana kao kritično ugrožena („CR“).
IUCN kategorije zaštićenih područja
IUCN kategorije za zaštitu područja je sistem koji je razvila Međunarodna unija za očuvanje prirode i prirodnih resursa radi klasifikacije zaštićenih područja. Organizacija ujedinjenih naroda i mnoge nacionalne vlade, priznaju ove kategorije kao globalni standard za definiranje i evidentiranje zaštićenih područja i kao takve se sve više ugrađuju u zakonodavstvo pojedinih država.
Kategorije
Kategorija Ia – strogi rezervat prirode
Strogi rezervat prirode (SRP) je područje zaštićeno od svega osim lagane ljudske upotrebe u cilju zaštite biološke raznolikosti, a možda i njegovih geoloških / geomorfnih značajki. Ova područja su često dom gustim autohtonim ekosistemima u kojima je zabranjeno svako djelovanje ljudi osim u cilju izrade naučnih studija, praćenja okoliša i obrazovanja. Zbog toga predstavljaju idealno netaknuto okruženje koje omogućava mjerenje vanjskog ljudskog utjecaja usporedbom s drugim područjima.
Kategorija Ib – posebni rezervat prirode
Zaštićena područja kategorije Ib obično su velika nepromijenjena ili neznatno izmijenjena područja, sa svojim prirodnim osobinama, bez utjecaja stalnog ili značajnog staništa ljudi, koja su zaštićena i njima se upravlja kako bi se očuvalo njihovo prirodno stanje.
Kategorija II – nacionalni park
Po veličini je slično području divljine i ima glavni cilj zaštite funkcionalnih ekosistema. Nacionalni parkovi su blaži u pogledu posjeta ljudi i prateće infrastrukture. Nacionalnim parkovima upravlja se na način koji može doprinijeti lokalnoj ekonomiji preko obrazovnog i rekreacijskog turizma u razmjerima koji neće umanjiti efikasnost napora u očuvanju
prirode.
Kategorija III – spomenik prirode (obilježje)
Zaštićena područja III kategorije izdvajaju se radi zaštite određenog spomenika prirode, koji može biti oblik zemljišta, podmorski predio, podmorska pećina, pećina ili čak životno obilježje poput drevnog gaja. To su općenito prilično mala zaštićena područja i često imaju veliku vrijednost za posjetioce.
Kategorija IV – područje za upravljanje staništem (vrstama)
Zaštićena područja kategorije IV imaju za cilj zaštitu određenih vrsta ili staništa, a upravljanje je podređeno tom prioritetu. Mnoga zaštićena područja ove kategorije imaju redovne i aktivne intervencije kako bi se odgovorilo na zahtjeve pojedinih vrsta ili za održavanje staništa, i to je zahtjev drugih kategorija.
Kategorija V – zaštićeni pejzaž (park prirode)
Zaštićeno područje u kojem je odnos ljudi i prirode vremenom proizveo područje izrazitog karaktera sa značajnom, ekološkom , biološkom , kulturnom i scenskom vrijednošću: i gdje je očuvanje integriteta ove interakcije od vitalnog značaja za zaštitu i održavanje područja i povezanih područja očuvanje prirode i druge vrijednosti.
Kategorija VI – područje za upravljanje resursima
Zaštićena područja VI kategorije čuvaju ekosisteme i staništa zajedno sa pridruženim kulturnim vrijednostima i tradicionalnim sistemima upravljanja prirodnim resursima. Oni su općenito veliki, s većim dijelom područja u prirodnom stanju, gdje se dio nalazi pod održivim upravljanjem prirodnim resursima i gdje je neindustrijska upotreba na niskom nivou prirodnih resursa, kompatibilna sa očuvanjem prirode i smatra se jednim od glavnih ciljeva u području.